Hajduk danas, na Petak 13. slavi svoj poluokrugli 115. rođendan. S obzirom na trenutačnu, ali i dugogodišnju situaciju u klubu, taj datum povezan s nesrećom u modernom društvu punom praznovjerja mogao bi ovog puta donijeti nekakav pozitivan preokret. Minus i minus ipak daju plus, a odmah nakon Petka 13. dolazi nam Dan ljubavi, Valentinovo. Sretan rođendan, Hajduče!

Nakon neozbiljnog uvoda prepunog zapadnjačkih klišeja, ‘vrime’ je da krenemo u rođendanskom stilu. Kada netko slavi rođendan, uzvanici, ali i sami slavljenik trude se taj dan učiniti sretnim i veselim. Trude se napraviti taj dan posebnijim od onog uobičajenog te zaboraviti sve ono negativno. Kod Hajduka će danas to biti teško…

Hajduk svojih uzvanika ima puno. Pričamo li o broju članova onda brojka prelazi 100 tisuća, samih navijača koji se malo trznu na izgubljene bodove je sigurno oko 500 tisuća, a većih ili manjih simpatizera te nasljednika tog prokletstva i više od milijun.

Velik je klub taj Hajduk. Dio je identiteta velikog broja ljudi u Hrvatskoj, a s obzirom na migracije i značaj u bivšoj Jugoslaviji, ima takvih i van granica Lijepe naše. Velikom broju ljudi Hajdukov poraz pokvari dan. Možda to nije nešto rezonski ni normalno, ali je tako.

Kažu da ima bitnijih stvari od nogometa te da igrače navodno nije ni briga za klub, kao ni za vas navijače. Sigurno su ti ljudi većinom u pravu. Ipak, ako istinski volite sport, ako vam je on utkan u genetski kod, male su šanse da se prije ili kasnije nećete emocionalno povezati s nekim klubom, sportašem, a ako ništa makar reprezentacijom svoje zemlje. Koliko god sport bio „nebitan“ pokraj obitelji, zdravlja i sreće, većina ljudi (a tako i autor ovog teksta) ipak ne uspije odoljeti iskušenjima zaljubljenosti u nekoga ili nešto iz svijeta sporta.

To nešto za mene je Hajduk. Klub koji me sustavno čini nesretnim. Klub koji ima sve moguće preduvjete da bude relativno uredan i rezultatski uspješan, a velik kao što smo rekli već i je. Ipak, u životu nije sve idealno pa je nekima od nas dan taj krimen da navijamo za ‘ukleti‘ klub.

Priča se o toksičnoj sredini Mediterana, Dalmacije, Splita… Priča se o legendama kluba, politici, Torcidi i Našem Hajduku. Priča se o navijačima i igračima. Tko je kriv? Zar je važno tko je kriv? Je, važno je, ali krivi su svi, neki više, neki manje. Činjenica je da je klub rezultatski miljama daleko statusa velikana i tako već četvrt stoljeća…

Hajduk nije uklet, Hajduk je samo loše vođen. Hajduk je nekako oduvijek ili gotovo oduvijek ‘okupiran’ klub. Okupiran od komunista, od HDZ-a pa od Štimca, Grgića, legendi i Svaguše. Sada je čini se okupiran od strane udruge Naš Hajduk, odnosno od „nas samih“ jer se u jednom dijelu javnosti tu udrugu izjednačava s navijačima Hajduka. Okupatori su tako nazvani jer je uvijek jedan veliki dio hajdučke javnosti žestoko protiv…

‘Okupatori‘ su naravno samo različiti voditelji glavne riječi u splitskom klubu, razlika je što su neki bili rezultatski i financijski uspješniji, neki manje. Zajednička crta svih tih okupatora je ta da nitko ne preuzima odgovornost. Spomenimo tu i većinskog vlasnika, Grad Split koji već 15 godina samo ‘pere ruke’ i ne želi se miješati. A nisu ni ludi, čini se…

Nakon depresije koja je doživjela novi vrhunac u 5. mjesec kada je slabašna Rijeka sa samo 65 bodova osvojila naslov ispred sustavno nedoraslog Hajduka, prije samo par dana klub je doživio još jedan fijasko. Aktualni predsjednik uprave, Ivan Bilić promijenio je i četvrtog sportskog direktora u samo dvije godine te je splitski velikan opet pokazao jednu frapantnu razinu neozbiljnosti.

Uz svu tu depresiju i negativu, ipak ćemo završiti rođendanski u pozitivnom tonu. Hajduk je osnovan prije čak 115 godina u državi koja se zvala Austro-Ugarska. Preživio je puste promjene država, sistema te političkih i ekonomskih svjetonazora. Dobio je ime davne 1911. godine i zadržao ga je bez promjena sve do danas.

Klub je osvojio toliko trofeja da je i dalje jedan od najvećih s prostora svih tih propalih i aktualnih država, a uz taj simbol prkosa i ponosa koji dolazi iz vremena Drugog svjetskog rata, najvažniji je ipak zbog onoga što klub zaista je, a to su ljudi. Hajduk je uvijek imao, a i dan danas ima vojsku svojih navijača i simpatizera i to ga nesumnjivo čini velikim.

Hajduk je dao neke od najvećih jugoslavenskih i hrvatskih igrača pa i trenera. Hajduk je dugo godina imao najljepši stadion u ovom dijelu Europe. Hajduk je 20-ak godina kotirao kao top 10 europski nogometni gigant uz nekoliko realnih prilika da danas na Wikipediji stoji i godina uz zvjezdicu prvaka Europe.

Hajduk ima najstariju navijačku skupinu u Europi i jedini je klub koji ima svoju operetu. O Hajduku je praktički napravljena i serija „Velo misto“, a snimani su i brojni dokumentarci. Hajduk ima stotine svojih pjesama koje su otpjevali najveći hrvatski glazbenici poput Olivera, Miše Kovača, Gibonnija…

Što sam stariji, to sam sve nesretniji i indiferentiji prema svemu. Isto to je prošao i moj otac koji me s mojih sedam godina prvi puta doveo na stadion. Kada sam imao osam Hajduk je posljednji puta bio prvak Hrvatske, a sada mi je ozbiljnih 30.

Ljubav i zaluđenost te odlasci na tribine mijenjaju se za osjećaj pripadnosti i poštovanje. Sazrijevamo i starimo u drugačijim vremenima, ali ovih dvadeset godina nemoći i gubitničkog mentaliteta ostavilo je traga na svima nama. Koliko god boljelo, pripadnost se pokazuje s tim što smo i dalje tu. Onog trenutka kada nas prestane boljeti, značit će da smo se i predali. A predaje nema jer…

Hajduk živi vječno!

Sretan rođendan Hajduče!